Mnogo je definicija života, no svi bismo se složili da je naš život u konačnici vrijeme koje imamo i naša odluka na što ćemo ga potrošiti.

Doista imamo mnogo izbora pred sobom. Vrijeme za rad, zabavu, rekreaciju, učenje, razmišljanje, gledanje televizije, druženje s drugim ljudima, i još mnogo toga. Listi toj nema kraja.

Činjenica je da različiti ljudi u različite stvari ulažu različite količine vremena. Zanimljivo je kako mnogi ljudi svjedoče da ih upravo te različite stvari i različite količine vremena uložene u njih čine sretnima. Kako je to moguće?

Jednostavno. Einstein je jednom rekao: “Život je kao vožnja bicikla. Da biste održali ravnotežu morate se nastaviti kreteti.” Što to znači? U riznici života svakoga dana imate mogućnost sakupljati različita iskustva, svoje vrijeme rasporediti na različite stvari i ljude. Živjeti život punim plućima ne okrećući se natrag, već u svakom trenutku gledajući naprijed. Biti spreman na neravne putove koji nekada mogu dovesti i do povremenih padova i ozljeđivanja.

I upravo je u tome bit vožnje bicikla. Ne može se dobro naučiti voziti bickl a da se prije toga nije mnogo puta palo. Upravo je to put stjecanja ravnoteže. Hrabrost da se ide dalje, spremnost na rizik i očekivanje neočekivanog. Oni koji se plaše neće nikada moći postati majstori u tome. Moći će se prevesti s jednog mjesta na drugo ali nikada u vožnji neće potpuno uživati kao oni koji su odvažili i krenuli naprijed.

Na našim životnim padovima učimo. I dok nekima ti padovi postaju završna etapa vožnje, nekima postaju prva i odskočna daska u neka nova i neopisiva iskustva. Sve nam to govori da se u životu trebamo ohrabriti za nove izazove jer ćemo samo tako moći postići ciljeve kojem težimo. U protivnom naš će život postati tužni hod, a ne uzbudljiva vožnja u kojoj je svaki novi trenutak neopisivo uzbuđenje koje ostaje zauvijek zapamćeno.

Mario Žuvela